|
Odlomci iz knjige:
|
PORIJEKLO EVROPEIdeja svesvjetstva ljubavi, Erosa, stara je koliko i ljudska civilizacija; različito oblikovana, u suštini ista, prisutna je u mjeri koju čovjek više ne može ni osjetiti na neki poseban način. Ali, nema djelića ljudskog osjeta a da ga ova ideja ne dotiče. Svako biće dolazi iz tamnih strana ljubavi, iz vatrenih dodira dušâ, tvrdio je Pitagora, zato je sasvim svejedno da li smo psi ili ljudi, bitno je samo priznati to Božanstvo kao centar Univerzuma. U ljubavi nema Boga, propovijedao je Diogen, jer nema ni čovjeka; onamo gdje se pojavljuje Bog, oblikuje se i čovjek, a tada je Univerzum mrtav – jer se smrt pojavljuje kao dvostruka djelatnost: ljudska i božja, a dvostrukost je ne-život. Potraga za jedinstvenošću u osnovi je svih ovocivilizacijskih promišljanja, i ljubav
je odigrala ulogu rezervne varijante za Jedno, zajedno sa smrću, a čim je zajedno, onda nije Jedno, zaključuje Genon. No, ukratko, povijest svijeta je povijest „ljubavi", i na toj konstataciji počiva instrumentalizacija pojavnog, počiva opisana stvarnost, u koju se bezrezervno uklapa i ljudska svijest, „a ona je dozlaboga nesavršena, skraćena i njeno istinstvo ne počiva na univerzalnosti ljubavi, iz prostog razloga – ljubav nije univerzalna! Zato je sve što se predstavlja kao temeljno za ovu civilizaciju samo
rezervna varijanta!", nadovezuje se doktor Aron Pinck, profesor sociopsihologije na Harvardu, u nedavno objavljenoj knjizi Sex, all, u kojoj se iznose teze koje su u suprotnosti „sa zabludom da je seks nešto internacionalno, nešto što ne priznaje granice i ne poznaje nijedan jezik do jezik ljubavi, strasti i jeftino simbolične vlažne ukrućenosti". Istražujući seksualne odnose širom svijeta (od Trobrijanaca, Tuarega, Eskima, amazonskih i australijskih plemena, pa do vjekovnih naroda sa nacionalnim državama), dr Pinck je došao do zaključaka koji o seksu govore kao o duboko nacionalnoj osobenosti i karakteristici svake zajednice: „Čovjek, nesvjesno, svaku iluziju pretvara u zabludu, koju uzdiže na pijedestal vrhovnog aksioma, ludog zapovjednika, pa se onda maloumno
čudi, i jeza ga podilazi od drugačijeg. Kao odbrambeni mehanizam služi mu nametnuti, prirodni strah od neobičnog, koji jeste upravo ono apsolutno osobeno – i čisto prirodno." Profesor se ne zadržava na uopštenim i apstraktnim opservacijama: „Sistemi koji oblikuju pojedinačne filozofije te najegzoezoteričnije ljudske djelatnosti, kao i praktična upotreba istih, iskonska su specifičnost svakog naroda za sebe i predstavljaju srž za sve specifikume pojedinih ljudskih grupacija. Ljubav, ili ako hoćete seks, sinkretizacija je svih podosobenosti jednog naroda (istorija, mit, religija, klima, kultura, geografija, mentalitet…), ali istovremeno i uzročnik svake podosobenosti pojedinačno. Ako postoji polazna tačka, šifra za razumijevanje neke ljudske zajednice, onda je to taj najplemenitiji nagon, a razumijevanje pojedinih zajednica materijalizuje suštinu potrebe da se shvati ovaj svijet. I čovjek u njemu…" (…) Željko STANJEVIĆ |
