|
Odlomci iz knjige:
|
GRČKA, IZMEĐU
81) Mi, Heleni, bogovi smo koji mit jači od svega stvaraju, i po kome će se i drugi svjetovi praviti, a ja to vidjeti neću, ali kažem da će biti, i ako neko bude čitao ove riječi kada se to bude dešavalo, shvatiće da ne govorim napamet, jer opet kažem, samo mi je istina važna, a nju nalazim tamo gdje bogovi žive i gdje Heleni stvoriše život, jači od svake propasti i nestajanja. 82) Sad mi nije ni na kraj pameti da pričam sve što znam o bogovima, jer i drugi znaju, isto kao i ja, da bogovi naši nijesu natprirodni, već su od prirode potekli, ali ću ih navoditi kada budem morao, a oni će mi oprostiti što ih toliko pominjem. A evo o čemu sam mislio u ovome dijelu govoriti. Mnogi misle kako su Heleni nešto posebno zato što znaju da umuju, gledaju u zvijezde i brojeve, udaraju u instrumente i vladaju, ali ja mislim da je to daleko od istine. Ne kažem da ne znaju da pametuju, da ne otkrivaju tajne zvijezda i brojeva, i ne stvaraju tonove i riječi koji pomjeraju svijest i svijet, ali mišljenja sam da nijesu po tome posebni, već po sljedećem: takvi su da su drugi svijet stvorili, i u njemu bogove da žive, govore i rade kao da jesu sa ovoga svijeta, ali sve to mnogo bolje, i tako da ih niko ne može osvojiti niti uništiti, sem oni sami sebe, niti iko može uzeti od njih bilo šta što drugima može koristiti. Oni, mislim na bogove, jesu kao ostali, ali ostali nikada i nikako ne mogu biti kao oni. I ja znam zbog čega je to tako, pa ću vam reći da su naši bogovi tako moćni da su stvorili sve na svoj način, onako kako niko drugi ne može, a jedna od tih posebnosti jeste i to kako se vole i ljube, odnosno kako se međusobno stvaraju i rađaju. O tome se rijetko priča, jer se misli da je to sramotno, a ja mislim da je sramotno i nepristojno govoriti samo o onome što je sramotno i nepristojno raditi, a mislim da nijedna ljubav ne zaslužuje stid, posebno ne helenska, koja se u dva trenutka odvija, u dva djelića vremena koja su ravna vječnosti, jedan je na granici između noći i dana, na tankoj liniji svitanja, drugi je na granici dana i noći, na takođe tankoj liniji sumraka, ali to nije sve: kada ostvare te trenutke, teže da približe granice koje su nepojmljive za obične, a onda između njih doživljavaju vrhunac iz kojeg sve može nastati. A zašto je tako tek mogu da slutim, ali mislim da je to zato što je biti između najbolje sredstvo za uzdizanje: ili se krajnosti proždiru, a ti se izmakneš pa glediš, ili se uzajamno grade, ali ne mogu bez tebe, u oba slučaja ti se probijaš iznad, a reći ću i da su upravo tada i tako nastali Posejdon, Zevs i Had od Krona i Reje (Kron je ostale potomke progutao jer su nastali kad i kako ne treba), pa su kockom podijelili između sebe more, nebo i zemaljsko carstvo mrtvih, a Olimp ostavili za svu trojicu iz dva razloga: kako bi mogli da se viđaju i dogovaraju i kako bi obični imali jedno mjesto u koje će gledati i koje će sanjati da dokuče. To su istiniti podaci o tome, i ja jamčim za njih. 83) Mnogi su mi rekli, nijedno Posejdonovo dijete koje je ostalo u životu nije nastalo a da se nije začelo ili na liniji sumraka ili na liniji svitanja, a bilo ih je toliko da ih je teško izbrojati, što voljom, što bez volje one kojoj je suđeno da joj se približi njegovo sjeme. Tako je i konja stvorio, kad već pričam o stvaranju, negdje u zoru, onu koju obični ne mogu umu privesti, prosuo je sjeme na Zemlju – Had je poslije toga otišao ispod – i tako ju je povezao sa morem, koji su od tada jedno, samo su drugačiji na dodir. Rado ću i ovo reći: izgled mu je pravi helenski, visok je, blijedolik, dobro oblikovanih šaka i stopala, jakog vrata, četvrtastog lica, sa jakim jagodicama i krasno izvedenim usnama, pravog nosa, a pogleda moćno sjajnog, takvog da mi jesmo nalijepookiji narod na svijetu, i uvijek je nag, ogromno nag, onako sa gustom bradom i blagotalasastom smeđom kosom, goropadan u svojoj veličini, svađalica – kakvu samo istinska ljubav može izroditi! – i držao je bijele konje sa bronzanim potkovicama i zlatnim grivama upregnute u zlatne kočije, od kojih je bura odmah prestajala a morska se čudovišta podizala na površinu mora i igrala oko njih. Tada se znalo da je sjeme njegovo našlo utočište, ovo je i Homer stari znao, a ako je obučen u dug hiton bio, sjeme je tog jutra, ili u sumrak, ćutalo, a kobile su svoje zadnjice vjetru sjevercu okretale i ždrebile se bez pastuvâ, otuda oni sitni, neugledni konjići nalik psima, koji ni za šta nijesu. A samo zamislite Pegasa i Ariona! Prvog je sa Medusom začeo, kako ona veli, od sumraka do svitanja, pa je tog noćnika nebu ostavio, dok je drugog sa Demetrom za sebe pravio od svitanja do sumraka. I jesu konji takvi da će se novi svijet, ako ikada nađe za shodno da se pravi, po njima praviti, jer oni jesu preslikano vrijeme, i jesu svemir, ako vrijeme i svemir uopšte postoje, a koliko samo naših ima koji u svom imenu konja imaju. Eto, tako je to, i mislim da je dobro što je tako. 84) Dosta od ovoga što je izrečeno vidjeh i sagledah gledajući pločice u Korintskom svetilištu, koje je Herakle od lobanja svojih žrtava za Posejdona napravio, ovo pominjem za one koji sumnjičavo klimaju glavama, a ja im kažem: idite u Korint, tamo se vidi sve o čemu sam dosad pričao, i pogledajte keramiku i Posejdona kako na Arionu tutnji zemljom, nebom i morem kao živo tijelo i treba mu prostora za hiljadu, a nije sfinga, nije pojam, nije bog, već snažna ličnost u kojoj sjeme ključa i nalik je šumi u orkanu, bori se, razgrće sve oko sebe, škrguće zubima, pohodi svaki strah, upropašćuje sve stvoreno, a u pozadini se nazire Amfitritin osjenčeni lik, čežnjiv, jedna joj je strana lica od mjeseca, druga od sunca, čeka jedan od trenutaka, sigurna da se sreća može njenim imenom zvati jer čeka onoga koji ne umire i ne živi kao obični, od teških ili od sitnih riječi, od velikih djela ili od lažne prirode, koji ne umire i ne živi uopšte, a sav je kao jedan divlji i plemeniti svijet. I još ću na ovome mjestu reći da se Amfitritin vlažni lik osvjetljava u dva maha, u dva trena, da ga obliva nestvorena i nestvoriva Heliosova svjetlost koja dušu odvaja od čulâ i razuma, i savršenoj je ljubavi prinosi, ne kao žrtvu, već kao nešto vrijedno života. (...) |
