|
Odlomci iz knjige:
|
POLJSKA, LAKAT-KOLJENOuvod U istoriji običnih naroda, kao i u životu, treba nastati da bi se ostalo; ali, postoji i Istorija iz koje se ne potiče, u kojoj se ne ostaje, koja je sama po sebi, bez pseudosjećanjâ, Istorija koja ne galami, Priča bez atributâ i kategorija – poljska Istorija, poljska Priča! I često se, u mističnim trenucima, pretvaram u onaj dio Karpata koji liči na usamljena koljena i melanholične laktove, u onu Poljsku koja me je rodila bez da traži moju krv, mada joj se čitav nudim, a dnevnik je znak da nas dvoje ne možemo jedno bez drugog. Iz potaje vlažnog juga vrhovi šapuću uvertiru za ljubavnu operetu, sliku polnog duha što se razliva sa sjevera i dopire do posljednje usamljenosti, tako karakteristične za sve nas sa porječjâ Wisłe i Odre. One koji sebi dopuštaju da o mojoj zemlji govore dosadno i razborito kažnjavam okrutno: trpam im smrt u usta i oni imaju u svom usnom otvoru mnogo naše lešine! Ovo kao uvod, a sad nešto o opštim obrisima režije prvog čina drame kojom je poljska krv obdarena: Poljak–Poljakinja, nostalgična scena, ugnjetavajuća melodija sna; Njegov patos u praznom i Njena lakoća, stravična lakoća mladosti. A lakat-koljeno iz zapisa staroruskog ljetopisca Nestora dok smo Lesi ili Ljasi izvedeni od staroslovenskog lěha, koje ima isto značenje kao i polě od kojeg Poljani, magična formula, samonarastajuće očekivanje koje se rodilo... (…) XX Sazrijevamo, i pored svega, negdje na samom dnu… Ako u nama nema Ljubavi, ako se ne ljubimo po polskie, to je zato što nam je evropski krst nanio ogromne štete, to je zato što smo postali plitki do previše lake i vedre filozofije, koja stoji na usluzi neposrednim potrebama života. Žrtva smo razuzdanog svijeta. Odstupanje! Odstupanje! Odstupanje! S trenutkom kad shvatimo da smo daleko zalutali, kad ushtjemo da se povučemo u sebe, genijalna Ljubav će nam pružiti ruku: Ona nas upoznaje sa tajnom odstupanja, Ona ruši previše visoke zgrade, Ona uči borbi za stizanje do nagosti i prostote, do obične, elementarne vrline. I guše me trabunjanja nadripoljskih duša, Wyspiański, Kasprowicz, Žeromski i slična bratija kukaju što je "poljskoj djeci pobjegla prepelica, a porculanski se lavirint pretvorio u smješu stereotipne infantilnosti"! Da čovjek ne povjeruje! Poljak, dvadesetovjekovni Poljak dobija nezavisnost – i kuka za prepelicom! Eto zašto smo u klečećem stavu pozdravili nezavisnost! I šta bi imao da učini oslobođeni čovjek? Da ustane, da se protegli, da protrlja oči, da se osvrne oko sebe, da se zamisli: ko sam ja, gdje sam, kakav je moj zadatak, mogu li lakat-koljeno u sebe primiti, kako novu djecu napraviti, ali ne, oslobođeni Poljak nije slobodom dobio slobodu, ni slobodu osjećanja, ni slobodu viđenja. Ta je država bila rekonvalescent, jedva se držala na nogama, nemoćna kao Sigismundovo mrtvo zvono, zbog čega je sve drugo, makar i najneodložnije, moralo da popusti pred naređenjem: ojačati Ljubav! Jer, shvatite, pozivali su nas da se odreknemo ispunjene autentičnosti individualnog postojanja i Ljubavi ne radi neke druge autentičnosti i sile, nego radi nepotpunog postojanja, koje nije moglo ništa postići jer je bilo žigosano nedovoljnošću. To je rodilo atmosferu fušeraja, groteske, nestvarnosti… – jer prosto nijesmo imali preko čega da stupimo u dodir sa životom. Neću da mjerim visinu našeg novog lęta dubinom našeg pada. Osjecao sam se tokom onih godina u Poljskoj kao u nečem što želi da bude, a ne može, hoće da se iskaže, a nije kadro… Teška mőra! Koliko neiživljenosti oko mene! U gradu su me čekale kafane koje su se bespomoćno rvale sa Sudbinom i ljudi, kao šuma patuljastog drveća na pijesku… A mogla nam je svjetliti nada laganog usavršavanja, postepenog izrađivanja… Ali čekati? U svih sedamnaest vojvodstava biljisali su nezreli egzemplari sa tužnim, vodnjikavim očima što liče na Zalew Szczecinski i Zatoku Gdańsku, "u koja, kao u crvenkastosmeđu pećinu bez kraja – stidljivu sjetu ispod čistih čaršafa – uranjaju metalna čudovišta", kako reče pan Gombrowicz prije nego što se jednim od crnih čudovišta jednog avgusta otisnuo u drugi svijet, u prostor iščekivanja Cogitovog eshatološkog predosjećanja – da se nikad više ne vrati: Ko danas A sada dolazim do pitanja koje je vatrena proba, do pitanja zaista demonskog: da li postoji makar jedan Poljak koji na svojim koljenima vidi tragove davnih vremena, da li postoji Poljakinja čiji laktovi liče na propalu strast? Kad bih vam rekao da ako želite ostati Poljaci, morate pljunuti istoriji u lice i udaviti se u nepoznatim vrtlozima Istorije, da li bih ja bio popljuvan i odbačen kao posljednji gad koji nikada valjano nije ni živio u Poljskoj a ovamo se diči pričom o njoj? Oni koji vole smrt, odgovoriće potvrdno, oni koji poštuju život, pogotovo život obogaćen posebnošću, vidjeće u mojim riječima neopozivi uslov poljskih vrlina, i Poljsku koja nije Poljska samo zato što se zove Poljska. Ona je nešto tek kad se vrati svome početku, kad rekonstruiše koljena i laktove; tek tada neće ličiti na bjekstvo od stvarnosti, tek tada neće biti "prepelica" koja se boji stvarnosti i neće biti mizerno svedena Ljubav na sobicu za mladence u Dudr Obranny! Pošto vrijednosti o kojima je riječ imaju apsolutni karakter i ne mogu biti učinjene zavisnim ni od čega, onaj ko govori da klečeća Poljska može da mu osigura razum ili plemenitost, odustaje od svog razuma, od svoje plemenitosti. Rekoh klečeća svjestan tornada koji će se sručiti na mene, ali kako da prećutim Muškarca koji čisti crkvene kamenčine, u pozi kao da mu je slomljen vrat, umjesto da koljena u božansku Jadvigu! Kako da prećutim Ženu koja laktove svoje savija samo pred obrijanim biskupom, koji mantiju u mlijeku od poljske krvi pere! A oni su potvrda dostojanstva Duha i veličine Ljubavi, koja jeste lakša od pepela i tvrđa od dijamanta zato što ne nastaje iz bijede, nego iz bogatstva, ne rađa se ispod kola, nego na kolima. Ona je aristokratska do srži u poljskim kostima… i Skamieniałe miasto… A samo će vas Ona naučiti dubini, Njen strogi i krivi mač s fijukom će vas ošinuti kad god počnete da se raspekmezujete, kunjate i cmizdrite, Ona će vam otvoriti oči na oštru Ljepotu vječne savremenosti, na čistotu Strasti, a previše provincijalno osjećanje zamijeniće vam starim, po mjeri onih vidika koji se danas otvaraju pred vama… O današnjici? U nedodirljivim krevetima, neokaljanim od alave tuđinske vlage, svako za sebe potajno igra lakat-koljeno, skrušeno moleći od nebeske pameti da ih "prekomjerno ukrućene u stado primi, jer zna, Nebo, da smo isti kao nekad, drugačiji od svih", a Herbert sluti: On (…) |
