|
Odlomci iz knjige:
|
NORVEŠKA, LEDENA KIŠAToranin Bueskytte skulde i leding ga Nije li prije mnogo, mnogo vremena bilo ljepše biti čovjekom nego danas? Šta bi to moglo biti? Možda neka izmirenost s vlastitim nedostacima? Neka namjerna bespomoćnost? Zaraza iz tuđe Biblije? Umor od puta po zaraslim stazama? Tišina? A nije samo razumljiva riječ od bogova blagoslovena, i tišina je Nebeskim pomilovana… Zaleđena vječnost, višeznačna utihnulost u obliku glavatog blavora u padu, stameno bubri u Kongeriket Norge, zemlji okruženoj suznom skramom ledenih voda. Mitski nukleus potopljenih dolina krije, poput razmaženog derišta, zaleđenu tapiseriju sa vikinškim rogovima i žućkastim kikicama kao ornamentima. Kako oživjeti kapljastu zavjesu iza koje čuči Ljubav? Kako je preslikati? Može li se preslikati divota koja na smijeh navodi?… I evo se niz kristalinska gorja, kao suza niz obraz prošlosti, sliva prva zamrznuta kap-sličica, na kojoj trećevjekovni car Aurelijan, vladar cirkuskog carstva, nadgleda podizanje devetnaestokilometarskih zidina oko Rima, pa, po Marcelinu, dodaje: "Neophodno je zaštititi se od polarnoga koplja, jer se bojim, drhtim pri pomisli da će to rogato čudo zalediti našu Strast!" Tragom te izjave hoda i Jamblik iz Halkide, mistagog i neoplatoničar: "Car, neobrazovan, ali gvozdeno svjestan, nasluti da mogućnost besmrtnosti leži negdje u spoju zaleđene ejakulacije i simetrične raskrečenosti, a njegov je strah posljedica nepriznavanja da stvari, ipak, ne nastaju od carskih rođenja, već od pranačela. Na kraju, ništa nije moglo spriječiti rogato čudo da preskoči rimski bedem i poništi umišljene božanske prerogative." Zahvaljujući gluvarenju islandskog biskupa Sveinsona, otkriveni su ostaci prastare Voluspe, (Pjesnička Edda, I: Völuspá, Pramajka, velika Žena sa dva smisla: svaka je pjesma Pjesma o Majci zemlji, Poezija, istinska Majka svih nas, Majka-Logos, El Ruah Norge u Judeji), slonovske pjene sa nadljudskom, nadnaravnom rikom u krivudavim linijama, granicom između slane vode i sleđene Norveške; jedan snuždeni dio Poeme oslikava Jamblikovo pranačelo – tajnu skrivenu ispod, ali sa ključem iznad Zemlje: Poznajem devet svjetova, devet kraljevstava Davno je doba, između napetih cenzura, krilo i ovaj alefovski arhetip: Hrim Audhumla Amsvartnir da bi se tek na nejakim ali iskusnim ramenima savremenog misticizma ova nezahvalna fonetska materijalizacija diluvijalnog eha – do tada u pretincu neodgonetljivih poruka – počela razotkrivati; fjordist Sandemose, odbacujući "teoriju skraćenice", otkriva da je "fluidni tvorac Poeme vlastitim imenicama sa više atributa u sebi označio prvi damar, mitski nukleus koji izrodi Norvežane", svodeći Put na faze: 1) etimološka
2) legendarna Džin-praotac i krava-pramajka izrodiše šumu, prozračnu, toplu i čistu, i u njoj zaživje vrela tuga, pračovjek, Pranorvežanin... 3) simbolična Sinkretizacijom ledene kiše, mraza, tame, vode, vreline i nevinosti dobija se sublimirana prefiguracija norveškog specifikuma... 4) poetska Vlažni ledeni mraz, izjedanjem, prazninu potamni, 5) kolokvijalna Pranorvežani su nastajali za vrijeme ledenih kiša, vrelom oplodnjom između muškog roga i ženske praznine, srca raskrečenih kika... (…) |
