|
Odlomci iz knjige:
|
MAĐARSKA, ZALETIŠTEUgri su se praznih očiju branili / Tugu su ugasla srca im ćutala Kao usamljeni oblak, čuči Magyaroszák na sredini velikoevropskog rahitičnorasplinutog dlana. Kljucano kao neželjeno siroče, to je nagriženo zrno pasulja, u berklijevskom ignorisanju vremena, sačuvalo kataklizmičku snagu Ljubavi, čiji se glavni nerv bajkovito krije na dnu blagorodne rijeke Kame, bezbrižne spajalice dva vodohranilišča. Ribe iz jezerâ se za dugodnevničkih svetkovina zalijeću u survavajućem frontalnom rasporedu prema sredini toka rijeke-spajalice, završavajući ritual eksplozivnim sudarom, orgazmičnom nostalgijom za lovcima, koji kroz osmovjekovnu tamu, preko blagih donskih i dnjeparskih uzvišenja, dođoše u exrimsku provinciju Panoniju i tu zapališe prvu vatru, čiji crni dim rastjera sve tamošnje duhove, od rimskih i istočnogotskih do avarskih i slovenskih. Jedna nehungarska legenda pominje "ogromnog krilatog jelena, koji dva brata donese, dvije kao zaborav crne utvare na konjima, koji oblake razbiše i po svetom gaju iz utroba prosuše kišu, bijelu kao vilinski obrazi…" (Staroslovenska legenda nastala između 896, kada je Arpad doveo Mađare na obale Tise, i 906, kada su ovi uništili Velikomoravsku državu. Prim. A. Pinck) Toliko iz nezapisanih vremena, koja, kao i sva slovom neobilježena, traju koliko i sjećanje pripitomljenog tigra… Najstariji znak pomjerenog doba potiče iz pera Ugru Anonimusa, sjetnog najavljivača duge patnje: "Ćoškovi su zaletišta, i svaka kuća takva bi, divna, smislena, kao Zemlja; snagom sudarâ Ljubav mjerismo znajući sve o sebi i drugima, a mlakonje u bunare bacasmo da bi čisti, jaki i ponosni ostali, ali Leško polje (na njemu je 955. armada Otona I raskomadala mađarsku vojsku. A. P.) Otonusa dozva, prokletnika germanskog, koji nas svojim sjemenom poškropi i natjera da tugu ćutimo i sudare sanjamo, dok Zemlju po kazni raskopavamo, kao da raku za krv uređujemo…" Nepoznati istoričar na kraju hronike pominje Ištvana, koji, primajući hrišćanstvo od biskupa Gelerta (1000), oblikova novi ritam, neuhvatljiv za očajnog Anonimusa. "Usporiše nas", piše u Nadgrobnom slovu za Nestalu, "ne utrčavasmo više jedni u druge, zababismo sve ljubeći se kako Stolica kaže; naša se alvatna nošnja suzi, posta teška kao đavolje suzdržavanje, a njene se boje zamutiše, kao strah od paklenih muka; trostruki se ponos (olovna pera iz prosječenih sljepoočnih koža, šiljkovi sa štitova i magični palčevi) razli po neplodnom zemljištu, ponos koji Žene čuvahu, kao snove, u uglovima crnih očiju nalik na bezrazložno napuštene rudnike…" Što te nema, snago moja, (...) Novi privid donese Petefijevo Na tri noge, Mađari!, Kelčijevu Himnusz, Košutov aperkat u epileptičnu Ferdinandovu bradu, gromoglasno pojanje Konkordije, tanane početke Filharmonije, uralsku zvonkost Ružičkinih opera – i Manifest u 12 tačaka: "1. Mađari su vlasnici svemirskih strasti, … 7. Mađari nijesu stvoreni ležeći, 8. Mađari n?će krevetske potomke, … 11. Mađarska zaletišta ključaju, 12. Na tri nog?, Mađari!"… Poče inkvaliranje, prožimanje… Međutim, od nove zanesenosti ostadoše samo tragovi, svileni detalji po vilinskim ravnicama, nagovještaji koji izazvaše smijeh u jednom oku, dok je drugo, još krvavo, plakalo, baš kao i kod onog kralja iz Priče o kralju, kraljeviću i konju, u kojoj se krije i ova kraljevska rečenica: "Ako te kakvo zlo zatekne na putu, stavi ovaj nečehovski prsten na granu što vene, ja ću doći, čak i ako ti se ne sviđaju moje oči, i napojiti te tankoćutnim suzama iz plačnog oka, ali to neće biti dlakave, masne suze one prozirnoproste nederlandske svjetine koja ispod mora živi, već prečiste, čudotvorne kapi iz rijeke Kame." (Iz: Linda Dégh, Folktales of Hungary, Čikago, 1965.) Ovakav yin-yang mađarskih očiju prosto je nametljiv u središnjem, konventualnom dijelu Listove Rapsodije, koji kod slušalaca izaziva smjenu uzavrelosti i ozbiljnosti, smijeh-plač, dok se prsti izvođačâ spajaju sa instrumentima izazivajući grč čitavog tijela. Velik i širok je bio taj Mađar List, previše širok… …"E, taj je grč, po riječima stanovitog tuđinca, objašnjenje jedne Andyjeve riječi, jednog sablasnog simbola, koji je više avet nego pojam: Hunija! Hungarija! Nesrećna, sa crnim florom ispod stomaka, u kojem se krčka nihilistički a svetiteljski sudar divljih azijskih plemena, što su se razlila od Irtiša i Volge do Dunava i Tise! Taj pjesnik, Ady, zbunjen nemogućnošću ispoljavanja, opjeva sve to pustolovno, razbijačko, hunsko, sredovječno i krvavo, taj mongolski sfingoidni besmisao madžarske sudbine, za koju izmisliše pijanu plemenitašku zdravicu Extra Hungariam non est vite! U impresionističkoj zbirci Volio bih da me vole sablazni Ady strvoderski čupa historijsku tajnu svoga bića, taj zagubljeni vulkan svojih predaka; istovremeno, oko njega, kao olovno perje, lepršaju pustolovi i križari, sumnjivi vitezovi i terezijanske kurve, ispičuture i razbijači, Rákóczijevi ustaše Kuruci i plaćenici hrvatskih banova, i tursko i kalvinsko, i tiranija grofa Tisze i francjozefinizam, i bič Reda, Rada i Zakona, i matoševski sarkastično Harum-farum-larum-hedervarum – reliquiae reliquiarum, i Gledam samo njihova lica…, i prisjećam se Kišove Grobnice… Iza strvoderske plemenitodomoljubne želje na kraju osta samo kossuthovski pesimizam, bespomoćni očaj, impotencija i histerično plakanje, kad već ognjenog sudaranja nema." (M. Krleža, Madžarski lirik Andrija Ady, "Hrvatska revija", 1930) (...) |
