|
Odlomci iz knjige:
|
HOLANDIJA, RAZJEDENA SUZA…studija razbacana i usamljena, kada se vratio sa uspješnih osvajanja galijâ, cezar zapisa: "ništa na vrhu galije ne sretoh do neke suze čudne, koje ne bjehu naše suze, kapi tuge, već nekakve kapljice to bjehu iz izvora rajskog, u kom se čuvaju i koribanti i razmažene mirike preobražene u šibljiku tamariks iz čije kore neprestano teku suze (koribanti – demoni iz zevsovih suza, nosioci svih žalosti; mirike – znaci svih sreća, prim. A. Pinck). oči sam istrošio gledajući kako niz obraze muške klizi nježna tajna, klize ćilibari, pa krunice prave na vrhovima podnosnih dlačica. i dok ispod muških stomaka rastu topole, nalik na jedra tijela helijada, helijadice im zubićima otimaju okrunjene brkove, dlaku po dlaku grickajući. mačem sam im staništa okrugla opustošio, sve ih na koljena bacio, ali suznu skramu, besmrtni bedem, dvobojnu auru, ni okrznuti nijesam mogao." (gaj julije cezar, de bello gallico, knjiga IV) ovaj začudni carski komentar postaje nešto jasniji uz pomoć kokejana: "cezar lako vještinom u koplju i maču stuca neosvojivost potomaka kelta, brkatih ratnika gvozdenih grudi i kamenih srdaca, ali se teško surovi velikan nosio sa nekom nevojničkom snagom batavaca i friza, koji imperatora ispratiše potištenog, ćutljivog i brkatog. došavši kući, car preču pobjedničke urlike i povuče se u osamu, naređujući da u njegove odaje dovedu djevojke – sa zubima bijelim kao nevinost i oštrim poput smrti! mlade suložnice zube ostaviše ispred oltara tajanstvenih vladarevih želja, a živote izgubiše gradeći riječi, koje su, kao vjekovni eho iz kobilje utrobe, dopirale iz nedostupnih odaja: 'razjedoše me suze razjedene!' car se, kad prođe stotinjak dana, vrati svijetu, isti kao prije, bez brkova, sa pogledom nalik na oblake pred kišu. a kada ga ubiše, jedan od pratilaca, saučesnik u atentatu, pred senatom reče: 'ne, ne htjedoh ubiti imperatora, već neko prokletstvo koje nam donese sa galijskog sjevera, a koje prigušenim pogledom ponižavaše čast nas rimljana. u tom pogledu vidjeh sliku naopake sjevernjačke strasti, onostrano sjećanje na ženske sjekutiće, koje, čupkajući brčiće, dozivaju unakažene diskordije, – i prepoznah rušitelja rimske budućnosti, rimske svijesti i ljudske duše!'" (kasije dion kokejan, rimska istorija, knj. XXXIX) ovaj momenat iz pjenušave istorije propale civilizacije neopravdano se previđa u korist monumentalnijih događaja, ali pažljiviji istraživač u njemu pronalazi klicu suznog duha, hvata srce jednog istorijata i dokučuje razloge njegovog postojanja. cezar jeste osvojio prostor ("nalik na razjedenu suzu, nikad istu"), vojnički jeste zdrobio smionost tih ljudi, ali je – izgubio dušu! "ili je pak tek tada dobio", sluti hooft. "cezar bješe veliki jer shvati da se veliko ne može osvojiti mačem, a to bjehu sjekutići i brkovi iščupani, i bjehu, i uvijek će biti, suze razjedene. shvatio je da su suze, koje ne moga ni okrznuti, praizvor univerzuma, i da je osvojio ono što ga osvoji." (p. c. hooft, gradonačelnikov sin, istorija nizozemske, 1619) amsterdamac izrečeno poetizuje navodeći jednog "mutnog, ali sugestivnog" flamanca: jedno stablo raste u spilji delfa, (hendrik iz veldekea, eneide, u prašinu… – koja je skoro milenijum prekrivala tuđu silu, dok more i nebo, muško-ženski princip, dremuckaju iznad okruglih naselja… slika tijela spojenih u jedan organizam, u jedan krvotok, kroz koji teku sublimisane sunčeve svjetlosti, objašnjava lakoću sa kojom su svoju mržnju u prašinu polagali i franci, i sasi, i hrišćanske horde… bonifacije (anglosaski monah vinfrid, iliti "apostol njemaca", iliti hristijanoširač u nizozemskoj) piše svome papi stefanu: "znam, mnogopoštovani, vaše su brige velike, vaša borba protiv longobardskog nevjernika aistolfa spašava hristova proljeća, ali vas molim, ja, sluga vaš, da mi oprostite grijeh što ne zadržavam u sebi spoznaju grijeha s ove strane života, gdje me poslaše dvije ruke, božja i vaša, da širim milostinju njihovu. čuvam vaše presvete oči, i neću sve izreći, a vaša će vas nevinost sačuvati od opisane sumanutosti: ne vodi se ovamo, izaslaniče svetoga oca, sjenko boga, ljubav kako je bogom naloženo i božjom prirodom suđeno, već se nesrećnici u ljubavi čelima lupkaju, pa se po sredini spoje – jedino tu boga poštuju! –, a onda raspomamljenica, pomahnitali dabar, počne čupkati muške dlačice ispod nosa, a on, nebožački, levijatanski, plače, i plače, i plače…, sve dok taj svetogrdni čin ne završe potpuno obliveni suzama, znojem i onim iz čega bog stado širi. i svi, baš svi s ove strane života i vjere tako rade! i sve liči na suzu iskrzanu! i svi zubi liče na tu suzu! a znate, presveti, da antihrist nastaje na natprirodan način, i zato je svemogući uredio tako da se sve obavlja u skladu sa prirodom, a ovi ništa ne stvoriše prirodnim putem, i to zadaje, svakodnevno, nove i sve dublje rane apostolskoj vlasti, pravima naše crkve, svetosti vjere naše i nama lično." (jedva prođe 753. godina a bonifacija nađoše mrtvog, negdje u friziji.) za to vrijeme, papa uz pomoć pipina malog (otac karla velikog) potuče longobarde i dobi darovnicu svetoga petra, začetak papske države, pa se pismo zaturilo, potonulo u vrtlozima krupnijih zbivanja, sve do karla velikog, koji očisti mulj sa njega, shvati strah bonifacijev i osjeti "antihrista na čelu svetogrdnog stada", pa dođe na ušće rajne i sklopljenih očiju, necezarovski, baci sve tamošnje ljubavi pod noge, zabranjujući, dekretom i krvlju, "mužovanje i ženovanje koji su protiv hrista jedinog". legende kažu da je "nebo od bola pozelenjelo i očne kapke spustilo, da je more od tuge potavnilo, da je zemlja dobila oblik izgladnjele džukele koja vapi, i da karlo – čelo zla – nije od ljudske vrste, kao što ni njegov hristos nije od ljudske vrste… kao što i nema ljudske vrste!" (legenda o novom potopu, iz: odabrane holandske legende, amsterdam, 1962) tako poče herfstij der middeleeuwen… jesen bez suza… jesen koja razjede čistotu… "neljubavnik veliki i njegove kardinalske lažitorbe pretvoriše sreću u palamudni i nesrećni raj zemaljski", vapi erazmo desiderius van rotterdam, "a iz naših umornih duša iscijediše carstvo skitnica, bandita, pirata, razbojnika, kradljivaca, gladne rulje, nesretne ljudske svjetine i pijanog puka! u ime novog života uništena je sloboda nederlandske krvi, a novi život bješe sloboda mesa i gluposti!" isti, sem uopštenog bijesa, istresa i: "nadbiskup wilhelm iz utrechta, povjerenik plavobradog mnogoženca, uz kikot odvuče paćenike (12 000 holandeza) prema svetom grobu na dan posljednjeg suda (27. III 1065) kako bi 'okajali grijehe svojih predaka i spasli svoje i duše svih svojih', a to se okajavanje završi tako što nesretnici ostaviše glave između njegovog groba i muslimanskih mačeva – nadbiskup je dugo poslije toga nadbiskupovao po crkvenim kalendarčinama… nama, i bez suda, ostade, kao jedina nada, strpljivo iščekivanje…" ..."kao vječna noć, melanholija se spusti na uniženi duh", dopuni jesen de bowes. "cvjetna se ljubav pretvori u povremeno ljubakanje uz eleborus (antimelanholik) i nazuvanje drvenih ploča, kojima su ljubavnici, dok bi glave tajno gubile svijest a grla onemoćalo kvičala u taktu završetka iskona, udarali u već namještenu dasku u dnu kreveta: tako nastaše klompe, clommp, varalice, metonimijski povezane sa prestrašenim strastima a simbolično sa udaranjem klatna u jednu stranu zvona, kleppen, što je bila karakteristika zvona za uzbunu sa antverpenske bogorodične crkve, zvanog orida, od čega horrida – strašno!", vennsans de bowes, istorijsko ogledalo, speculum historiale, XV st. (blagim sumatraizmom bowes je psihoanalitičarima dao šlagvort za tezu da su "ostaci tadašnjeg straha uzrok mnogih postupaka u savremenoj holandiji – u školama se početak i kraj časa označava muzičkim džinglom, ali i krikom za to zaduženog čovjeka! – francuski izraz sonner l'effroy označava nemir, pa u holandskom jeziku postaje oglašavanje nemira zvonjenjem, a zatim oznaka za – strah, nepojmljivi strah ravan beskonačnoj mašti!", johann cruyff, psihianalitički pristupi nasleđu, rotterdam, 1974) i tako su kroz moo-noo-too-nii-ju ravničarskih kiša, kao iz nekog drugog i drugačijeg života, prolazili bezglasni bljeskovi kloparanja i nečujne molitve alaina de la roshea (alanus de rupe, tobožnji dominikanac, odn. van der klipp, čistokrvni holanđanin, osnivač bratstva krunica), koje se epitalamskim sablažnjivostima poigravahu očenašem i zdravomarijom, riječima-posteljama, i naslađivahu se marijinim mlijekom, dok je bogorodica, meretrix apostasiae, iz prepona usahlih, zubićima nalik na krunice, izvlačila eruptivno vatreni, sumporni mlaz, nakon kojeg je nastajala jeziva tišina, zlokobna kao morska nutrina... (…) |
