|
Odlomci iz knjige:
|
ČEŠKA, UMIRENI KRUGObratite dobro pažnju na ono što ću vam sada ispričati… …Nekada, davno-davno, po prostoru koji liči na punoglavca bez repa, idealni krug-glavić, šetahu se bez škripe i bata, bez korakâ, bradati Boji, Bohemi, koje Tacitus opisivaše u Germaniji, studiji o porijeklu Germana, pa veli "da njihovo i tjelesno i stvaralačko postojanje bijaše – nijemo, okruženo razapetom tišinom kakvu priroda ne poznaje; čak bi se i pogled postidio pred mudračkom neprimjetnošću; samo su se žute brade oblikovale u iznenađenoj rimskoj svijesti, koja za sebe mišljaše da je vrhunac svakog iskustva – ali mir iza neurednih dlačurina sakri nedovršenost koju svijet nikada dokučiti neće", i još Pliniju Mlađem otkriva da ga je "prirodni način bohemskog života napravio sine ira et studio", nepristrasnim, hoće da kaže, a po mome, upravo je zbunjenost ono što je onemogućilo dublje sagledavanje prirode bradatog života i definisanje "nedovršenosti", očigledne kod Boja, koja trajaše sve do dolaska na glavić izakarpatskog Čeha, ezoteričnog predvodnika sa crvenim krugom na grudima i bronzanim prstenom na srednjem prstu, koga san o savršenstvu navede da se izmiješa sa Bohemima, Lemuzima, Lužanima, Pšovanima i Žličanima, i tako pojedinačne nedovršenosti svede na dovršenost, demijurški grb – Češku! – prvi put, sa prethrišćanskom toplinom, pomenutu u Praškim odlomcima kao "umireni krug, konačna tišina, topli spoj bez boga jer jeste Bog, jeste blaženi Njegov-Njen polukrug, centar sa bradatom krunom, Univerzum sa čijeg oboda savijene noge šire vječno", što poslije tri stoljeća iskoristi Kozma da u Češkoj hronici knezu Samu dâ preimućstvo u obličavanju novog, tvrdeći da "Knez u prostoj intuitivnosti pojednostavi krug naredbom da On-Ona da bi bili muž-žena imaju njegovati dlake, gore-dolje, iste boje i dužine, pa kad ih isprepletu utapajući glave u prijateljstvo, moraju saviti leđa do kruga, i u tom se položaju ostaje noć-dan, do svih tečnosti, poslije čega potkrešu dlake za širinu malog prsta, a blagoumirena se strast ponavlja pošto dlake postanu duže za potkresano – i ta putena veselost, sa svetom strašću, dovoljna biće za tri života, samo tako sami sebe po sebi pravimo i samo tako sebe za sebe možemo očuvati u svijetu ružne nametljivosti samo svoga"; Kozma tako, a obuhvatniji Dalimil, i on hronic, zamjećuje umračenje, pa knezu Samu, pored svih zasluga, pripisuje i neopreznost: "Knez, istina, bijaše moćan i bijaše svjestan moći i svijesti, ali ga pretjerana prostota odvede u neopreznost, u pogubni previd, pa ne osjeti značaj jedva vidljivog ulaska drugačijeg u krug, ne vidje nevjerovatno skriven, ali silan prelazak njihovog znaka sa suvoparne bezbradosti na plemenitu bradatost, jer koliko se zna, a zna se dosta, do Kneza plavi bog bješe prazna lica, a onda ga, grabeći našu iskonštinu, osvetaše i obradiše, pa je Knez, ne osjetivši lopovluk, nagrizao slobodnu volju srca", a ja vam predočavam "najskuplju češku neopreznost": Zar ne čuste kako bezbradi plavušan, i uistinu, šta je rasno prisvajanje tuđeg znamenja nego nametanje "jedine istine da su svi u ljubavi isti", pitam ja vas, i još vas upozoravam na zlokobni namet ispod jezika franačke ljubaznosti, one "božje ljudskosti" koja obrlati četrnaest knezova, a zatim prigušeno, poput nevidljivog otrova, iz trbuha zaobljenih slova solunske braće izrodi inoljupca Borživoja, na šta je Kristijan, češkajući se po upražnjenom licu i osluškujući "jednobakrenjačku papazjaniju smaka svijeta" – posljedicu grčke frivolne pritvornosti –, rekao da "bijasmo atlantidska svastika, kružno gibanje oko središta, oko nepomične glavčine koja je stožer pojavnog svijeta, vesela nepokretnost ispod nebeskog oka bijasmo, spas za tišinu, boja za ljubav, a onda nam pasiji bezbradnici bradu uz vražiji poljubac ošišaše, na krst je prisloniše, a nas na drpanje natjeraše, poslije čega su za moga doba valetali smak svijeta", mada me čudi što ne pominje Legendu o sv. Vaclavu, priču o tome kako je vladar Češke, Moravske, Šlezije i Lužica, najveći Pšemislović, knez Vencislav, kasnije Vaclav, svetac, uz svoju smrt prislonio i svojeglavost posljednjih riječi: "Mrem za Vaclavkinu jarebicu i njene dlake nalik mojima! Mrem da ne biste zaboravili kako nas je Čeh pravio! Izgubih glavu ne bih li povratio pamet Ljubavi i tihi krug doma svog! Zato, ne dajte brade, ne dajte svoje bradojke i klinčujte se kako duše dalekih nam predaka nalažu!", i ova silina završnog daha, pratim dalje Legendu, odjekivaše Češko-moravskom zaravni sve do ispunjenja Zavjeta, a u tajnom izdanju Legende iz XIII stoljeća, nalazim minijature koje ga prikazuju sklupčanog, u pripijenim pantalonama, vezenoj košulji i sviti, dok mu nepoznata žena, pored čije raspuštene kose leži karolinški mač sa dvije oštrice, ljubi sapogu skrivenu ispod blata i krvi, što je iskoristio Kupecki da na jednom od kneževih portreta, mnogo prije današnjih ilustratora, između linija koje grade čelo, nos i bradu, sakrije žensku golotinju savijenu prema licu, sa runom produženim za svečevu bradu, pa se ima osjećaj da crnilo frkti izbacujući smeđu lavu, dok De Poli, milanski umjetnolog, ide dalje tvrdeći da je nož između dva uveta iz Bošovog Muzičkog pakla preslikan iz prvog izdanja Legende, a ova, ko i svaka legenda, reče svoje i povuče se na stranu da posmatra kako prolaze stoljeća i stoljeća, kako nestaju, i prije nastanka, prazni dani i još praznije noći, žmirkala je nemoćno pored ispraznih jutara i bezbradih poljubaca, osluškivala rijeke i rijeke riječi-nesuvislica, pamtila njihove šumove iznad tužne strasti ukopane u srcu zaravni... i dok je Zavjet, stegnut, melanholično lebdio iznad ruševina Orgazma, dotle su se na zelenkastoj zemlji po navici širili jači, mislim na Germane i pape, stvarajući privid "života za slabije koji ne znaju šta je njihovo" (...) ...sve bješe dozvoljeno: i tjeranje podivljalim psinama u jezuitske crkve (ovo je lično radio potkupljeni bezmudi baron Martinita), i iscrpljujuća kulučenja, i pomamna čerečenja buntovnikâ u vrijeme Leopolda, al najjezivije bješe ono što ova civilizacija ne poznaje – javno ljubljenje kako onaj nalaže: na praškim su trgovima instalirani ogromni kreveti na kojima su profesionalci iz Italije i Francuske "pokazivali tupoglavcima kako se treba…", javni čas iz … – nezamislivo! –, pa će se Sizan Žiru de Moransi, Parižanka, prisjećati: „U početku bi bajka. Hiljade očiju me okružuje dok moćnik puni volju moje duše. I još bogato nagrađivana za ono što me je nagrađivalo samo po sebi! Plakala sam od sreće i zadovoljstva, a onda, u času koji zamjenjuje pretjerani zanos, skidajući se sa toskanskog ražnja-32, uhvatih u praškim očima očaj izmiješan sa osjećanjem da se događa nesreća. Želudac mi se okrenu, a materica ukupi do nestajanja. Fiorentinac iza mene riknu, na jedvite jade izvuče aparat, i ritnu me u dupe. Dok sam nezainteresovano primala naredne udarce, posmatrala sam nebo, napukli češki porculan… Moj kasniji odlazak iz Praga ličio je na kofer pun posramljenosti zbog slutnje da sam čineći dobro – činila zlo, gradeći sreću – izgradila nepojmljivu patnju…" (ILLYRINE ou l'Écueil de l'inexpérience, Ilirin, iliti pogibelji kojima neiskustvo vodi, Pariz, 1799), a do mene je došlo i to da je blasfemično angažovanje razbilo, poput nerazumne sudbine, kurtizanino jednostavno poimanje svijeta i života i odvelo je u sferu koja mijenja svjetove i živote, iz koje je, paradirajući kroz deformisana čula elegantne konfekcije i izazivajući zgražavanje od dosade napaćenih slušalaca po mrtvozorničkim balskim ćoškovima, izgovarala novonastale mudrolije rođene u tuzi jedinstvenog iskustva, pa je, uzvikujući jedan od filozofskih aforizama ("Jedan život, kao dio sveukupnog života, nije ništa drugo do mješavina besmislene borbe za život i visokoumnih objašnjenja-opravdanja te iste besmislenosti!"), bučno, kao da udara završni takt kuloarske simfonije, zabola komadić ugljevlja u želudac izvjesnog neupadljivca, koji za razliku od ostalih geg-slušača bijaše ćutljiv i namrgođen, a tom je kaplaru, budućem osvajaču, imperatoru, velikom caru, Napoleonu, jer to bješe upravo on, crno parče bubrilo i pulsiralo kao gluvonijemo dijete željno neobjašnjivog, pa tvrdokorni Korzikanac, vođen želudačnim grčevima, prošeta nadmoćno Pragom i energično zabrani "histerično unižavanje"... (…) |
